Ako se radujemo da nam ulaskom u Europsku uniju na police trgovina dolazi jeftinija hrana, zapitajmo se kakve je kvalitete i koliko će dugo, zapravo, ostati jeftina. Naime, interes je svih prehrambeno neovisnih zemalja, među kojima, nažalost, nije Hrvatska, najbolju hranu zadržati za sebe.
Na to nas upozorava Miroslav Kovač iz Živog sela, s kojim smo razgovarali o tome koje su aktualne, ali i dugoročne posljedice poljoprivredne politike koju (ne) vodi ova zemlja, o uzrocima stanja u kojem smo se našli i zašto vlast ne čini ništa da ga promijeni.
'Hrvatska je pojela svoju budućnost'
Stalno upozoravate na alarmantne podatke da je Hrvatska u posljednjih 13 godina uvezla hrane u vrijednosti od gotovo 11 milijardi američkih dolara više nego je izvezla, što znači da smo doslovce pojeli petinu akumuliranog duga zemlje. Taj trend, kako ističete, raste, pa na manjku hrane godišnje gubimo nekih dva do tri posto potencijalnog rasta bruto domaćeg proizvoda.
Ti su podaci nastali analizom službenih podataka. Očito je da se taj trend zaoštrava, pa smo podatke izložili pred institucijama i odgovornim osobama. Dodajmo tome i da prehrambeno ovisna Hrvatska praktički nema robnih rezervi, jer da ih imamo, ublažili bismo posljedice suše, intervenirali određenim mjerama koje su zakonom dopuštene. Upozoravali smo i da je ono što smo izgubili u deficitu mlijeka i govedine jednako istodobnoj investiciji u autoceste u Hrvatskoj. Ogromna je svota skupog novca koji smo zato morali posuditi vani, a sada, zato što smo doslovce jeli svoju budućnost, Hrvatska planira dati strancu da eksploatira autoceste.
Kako je desetkovano hrvatsko selo
Kako smo se doveli do toga da smo prehrambeno ovisna zemlja?
Kamo Hrvatska klizi, skupina Živo selo, u kojoj su uz mene još dva agronoma i jedan makroekonomist, upozorava već dulje vrijeme, no to se dugo ušutkivalo i zatiralo.
U analizama koje smo napravili, razdoblje pada proizvodnje hrane možemo podijeliti u dvije dekade. Jedna obuhvaća razdoblje od 1991. do 2001., a druga od 2001. do 2012./2013. Pad je posebno eklatantan u drugoj dekadi, kad se platni deficit s inozemstvom vezano za uvoz hrane utrostručio. To je razdoblje u kojem se država potpuno orijentirala na industrijsku proizvodnju hrane, na velike sustave koje podupire svim za javnost znanim i neznanim mjerama. Forsirala se takozvana politika velikog skoka, čiji je osnovni cilj da se u kratkom vremenskom razdoblju proizvede čim više, ne uzimajući u obzir svu kompleksnost poljoprivrede kao strateške grane, ne samo u proizvodnji, nego i u očuvanju okoliša, a posebice zaštiti tla, ali i u naseljavanju i korištenju prostora – to je nešto s čim Hrvatska konstantno ima problema.
Država se, dakle, orijentirala prema velikim sustavima, u njih se investiralo i njih se podupiralo, a zanemarivala su se izuzetno bitna mala i srednja obiteljska gospodarstva, važna, između ostaloga, i za reproduktivni, demografski dio naše nacije. Takav je odnos rezultirao time da je velik dio obiteljskih gospodarstava nestao s tržišta. Gotovo proporcionalno nestajanju obiteljskih gospodarstava, što je očito, smanjuje se i proizvodnja hrane u Hrvatskoj.
Nestajanje životnog "supstrata" hrvatske poljoprivrede i njezina najvitalnijeg dijela, obiteljskih gospodarstava, u mnogome je potpomogao Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu prihvaćen 2002. godine. Tada je zakonski određeno da se potpore daju samo gospodarstvima iznad određene veličine. Kriterij minimuma za pravo na ostvarivanje potpora bio je katastrofalan za mala i srednja gospodarstva. Zakon je svojom nepotrebnom i neshvatljivom restriktivnošću prema malima desetkovao hrvatsko selo. Primjerice, seljak koji je sijao žitarice na jednom hektaru zemlje više nije mogao dobiti potporu jer je granica bila na tri hektara. Bio je to paradoks, tim više što je Europa, na koju smo se tada pozivali, dijelila potpore za istu namjenu poljoprivrednicima s već 0,3 hektara zemlje. Neshvatljivost takvog nastupa vlasti prema obiteljskim gospodarstvima još je jasnija kad se uoči da je prosječna veličina posjeda u Hrvatskoj bila oko 4 ha, a u zemljama EU najčešće pet, šest, pa i više puta veća.
cijeli tekst pročitajte ovdje
www.net.hr / Jelena Šimac
Nema komentara:
Objavi komentar